Invention za hlađenje hrane

Francis Bacon, književnik i filozof iz 17. stoljeća u Ujedinjenom Kraljevstvu, pokušao je zamrznuti snijeg u pile da ga zamrzne. Neočekivano, bilo je hladno i uskoro se razboljela. Čak i prije Baconovog nesretnog pokusa, ljudi su znali da ekstremna hladnoća može spriječiti da se meso "pogoršava". To je dovelo do bogatih zemljoposjednika da uspostave tuču u svojim imanjima kako bi sačuvali hranu.

Ovi rani pokušaji zamrzavanja hrane nisu uhvatili ključ problema. Nije toliko stupanj zamrzavanja, već brzina zamrzavanja, što je ključ za smrzavanje mesa. Možda je prva osoba koja to shvaća američki izumitelj Clarence Boz Ey.

Do 1950-ih i 1960-ih, smrznuta hrana počela se prodavati u velikim količinama, jer su kućanski hladnjaci postali popularniji. Ubrzo nakon toga, poznata crvena, bijela i plava pakiranja Boozeija pronađena su u trgovinama u mnogim dijelovima svijeta, a postala je poznati krajolik.

U godinama nakon Prvog svjetskog rata Birdseye je proveo popis divljih biljaka dok je putovao na Labradorskom poluotoku u Kanadi. Primijetio je da je vrijeme tako hladno da je uhvatio ribu i neko vrijeme zamrznuo ribu. Želio bi znati je li to ključ za očuvanje hrane.

Za razliku od slanine, Booz Ey je živio u eri zamrzivača. Nakon povratka kući 1923., eksperimentirao je s zamrzivačem u svojoj kuhinji. Zatim je Boozei otopio različite vrste mesa u većem postrojenju za hlađenje. Booz Ey je konačno ustanovio da najbrži način za zamrzavanje hrane je da pritisne meso između dvije smrznute metalne ploče. Do tridesetih godina prošlog stoljeća, bio je spreman započeti s prodajom zamrznute hrane iz objekta Springfield, Massachusetts.